Osnovni principi selekcije antigenskih peptida

 

1

Što je više moguće na površini proteina

2

Uvjerite se da ovaj niz ne formira -helix

3

N,C Peptidi na krajevima su bolji od peptida u sredini

4

Izbjegavajte ponavljanja ili sekvence bliske ponavljanjima unutar proteina

5

Izbjegavajte peptide sa jakom homologijom

6

Unakrsno-vezivanje se može obaviti na N, C Na oba kraja, odabir se zasniva na činjenici da je unakrsno-povezivanje na kraju koji je manje važan za proizvodnju antitijela.

7

Ne može biti previše u sekvenci Pro, ali postoje jedan ili dva Pro Ima prednost što može učiniti strukturu peptidnog lanca relativno stabilnom, što je korisno za proizvodnju specifičnih antitijela.

 

Da bi se postigli najbolji rezultati u stvaranju antitijela, potrebno je pažljivo dizajnirati antigen peptid.
Dizajn treba da ispuni osnovni uslov: Tokom procesa imunizacije, antigen neće proizvesti pretjeran imuni odgovor, ali u isto vrijeme može proizvesti antitijela sa sposobnošću da se vežu za protein od interesa.
Iako je dizajn antigena veoma složena tema sa mnogo detalja na koje treba obratiti pažnju, na osnovu našeg akumuliranog iskustva, postoji nekoliko ključnih osnovnih principa dizajna koji se mogu dati za vašu referencu:

 

1, Odredite svrhu antitijela

Prilikom pokretanja novog istraživačkog projekta potrebno je razjasniti neka osnovna svojstva proteina od interesa, posebno ako će poznavanje strukture proteina biti od velike pomoći u odabiru područja prepoznavanja kojima antitijelo može lako pristupiti i prepoznati. Međutim, u nedostatku tako preciznih strukturnih informacija (što je uglavnom slučaj), razumijevanje svrhe studije utiče na strategiju dizajna peptida. Na primjer: Ako je fokus istraživanja na različitim regionima proteina, npr. C terminal ili N kraj, ili protein u specifičnom stanju, kao što je fosforilacija, itd., tada polipeptid dizajniran prema traženoj sekvenci i odgovarajuće generirano antitijelo ne bi trebali imati mnogo poteškoća u primjeni. Međutim, konformacija proteina će uticati na interakciju između antitela i njegovog regiona za prepoznavanje. Mogući problem u ovoj situaciji je da ako je u savijenom proteinu regija prepoznavanja skrivena unutar proteina, antitijelo neće moći pristupiti ovoj regiji. (Ne mogu komunicirati).

 

2, Principi odabira područja identifikacije

Uopšteno govoreći, najidealniji region za prepoznavanje antigena trebao bi biti hidrofilan, lociran na površini proteina i strukturno deformabilan. Jer u većini prirodnih okruženja, hidrofilni regioni imaju tendenciju da budu koncentrisani na površini proteina, dok su hidrofobni regioni često omotani unutar proteina. Iz istog razloga, antitijela mogu komunicirati samo sa regijama za prepoznavanje koje se nalaze na površini proteina. Kada ovi regioni prepoznavanja imaju dovoljnu strukturnu deformabilnost da se pomere na položaje na kojima antitelo može da kontaktira, oni će imati visok afinitet sa antitelom.

 

3, Kontinuirana i diskontinuirana područja prepoznavanja

Kontinuirani region se odnosi na region za prepoznavanje sastavljen od kontinuiranih sekvenci aminokiselina. Većina antitijela je usmjerena protiv regiona kontinuiranog prepoznavanja. Sposobnost antitela da se vežu za takve regione sa visokim afinitetom ukazuje da ova sekvenca nije unutar proteina. Diskontinuirani region prepoznavanja predstavlja polipeptidnu sekvencu sa određenim naborom, ili region prepoznavanja antitela koji povezuje dva odvojena polipeptida zajedno. U nekim slučajevima se mogu proizvesti i antitela protiv takvih diskontinuiranih regiona prepoznavanja, ali polipeptid antigena koji se koristi za imunizaciju mora imati sekundarnu strukturu sličnu regiji diskontinuiranog prepoznavanja, a dužina sekvence treba da zadovolji relevantne zahteve.

 

4, Osnovni savjet

Da bi se izbjegao rizik da regija prepoznavanja bude skrivena unutar proteina, obično preporučujemo odabir N, C odgovarajućih antitijela proizvedenih na oba kraja. Budući da su u intaktnim proteinima, N, C oba kraja su obično izložena na površini proteina. Međutim, važno je napomenuti da je membranski protein C Kraj previše hidrofoban i nije prikladan kao antigen.

 

5, Dužina sekvence

Generalno, preporučujemo da dužina sekvence polipeptida antigena bude između 8-20 aminokiselinskih ostataka. Ako je prekratak, postoji rizik da će peptid biti previše poseban i afinitet (sposobnost vezivanja) između proizvedenog antitijela i prirodnog proteina neće biti dovoljno jak. Slično, ako dužina sekvence prelazi 20, moguće je uvesti sekundarne strukture i proizvedena antitijela mogu izgubiti specifičnost. Štaviše, što je duži lanac peptida, to ga je teže sintetizirati, što otežava dobivanje proizvoda visoke čistoće.

 

6, Izbor unakrsnog-povezivanja proteina nosača

Osnovni principi: Dodajte protein nosač na kraj daleko od regiona za prepoznavanje antitela, koji nije uključen u sekvencu. Cys U slučaju N ili C kraja plus Cys Poželjna metoda za unakrsno-povezivanje.

 

7, Često korišteni softver za analizu

MacVecfor TM; DAN star TM; PC-Gene TM